coffeeshop

Dobrodošli na moj blog

21.09.2009.

Poslednja sansa

Put se kroz brezuljkaste predjele negdje prema ceskoj granici sve vise topi i suzava, od autoputa, preko magistralne ceste, sve do uskog putica kroz njive i sumarke, asfaltiranog dakako, sirokog taman toliko da jedan poveliki traktor moze neometano proci. Duboka provincija, najprije to mozes prepoznati po kristalnojasnom zvjezdanom nebu, koje se u gradovima nikada ne moze tako dobro vidjeti. Negdje pri kraju puta u nista, mala seoska mehana. Poslednja sansa.

Valjda nije bilo kraja u bivsoj drzavi koji nije imao barem jedno takvo mjesto, sa takvim ili slicnim imenom. Kada se sve u okolini pozatvara, Poslednja sansa stoji otvorena i postojana kano klisurina, osvjetljavajuci najbeznadeznijim pjandurama put u mirnu alkoholnu luku. Mjesto gdje su zavrsavale ocvale konobarice i pjevaljke, koje su dvadesetak godina ranije sanjale da postanu nove zvijezde na kristalnojasnom zvjezdanom nebu koje se prostrlo nada mnom u usnuloj provinciji, negdje na tromedji Njemacke, Austrije i Ceske.

Unosim equipment, pracen radoznalim pogledima lokalnih ispicutura. Jedan poznanik je iznajmio ovu krcmu, pa me zamolio da nocas pustam muziku. U blizini se odrzava neki festival, pa je mislio da organizuje afterhour. Pripremio je i reklame, i flyere, sve. Znam da je beznadezno, ali ne mogu da mu odbijem. Nocas smo dakle tu.

Pored Poslednje sanse u onom zivotu, sela u kojem je mati dobila posao, organizovan je vasar. Cetvrti juli, Dan heroja, ili tako nesto. Satori, pecenje, ringispil. Jeo sam toliko sladoleda i lubenice da mi je pozlilo. Otac je na nagradnom gadjanju puskom osvojio prvo mjesto, ovna. Nazvao ga je Burdus. Tada jos nisam znao sta je zajebant, ali sam ujutro saznao da je Burdus, sa kapom FK Sarajevo na glavi i bordo kravatom oko vrata cijelu noc proveo na jednom stolu u Poslednjoj sansi, gdje je pjevaljka satima pjevala samo za njega.

Niko ne dolazi. Gledam u poznanika, gleda i on mene, znam da zna. Ovo ce vece biti totalna propast, ipak mi molecivim pogledom pokazuje da nastavim, da sibam neku ludjacku muziku ovim seljacima naviklim na jodlanje, harmonike ili u najzescem slucaju beatlese. Nista protiv provincije. Najranije djetinjstvo sam proveo na selu, taj svijet mi je ponekad cak i simpatican, valjda zato sto sam upoznao i pozitivne primjere. Mozda zato i organski ne podnosim turbo-gradjane, koji demonstrativno i napadno preziru turbo-folk, odvaljujuci se pritom onim turbo-emotivnim gadarijama tipa Vlade Georgijeva i inih. Valjda zato sto nista drugo i nemaju, nikakvu drugu karakteristiku. A kada nemas nista drugo, uvijek ti na kraju ostane seljak da njega okrivis za sve svoje probleme.

Ne vjerujem da je Burdus shvatio kakva ga je cast te noci dopala, niti da mu je to nesto posebno znacilo. Sjecam se samo da su mjestani kasnije pricali, odobrovoljeni valjda besplatnim lokanjem, kako mi je otac "mlogo dobar coek", na sta sam bio ponosan. Nesto manje ponosan sam bio kad je mati na to rekla da je obicni pjano i raspikuca, jer je dobar svima osim vlastitoj porodici, zbog cega ga je jednom cak bila i ostavila. Na to me je jedna komsinica (u najboljoj namjeri) nagovorila da mami objasnim kako je meni za sretno djetinjstvo obavezno potreban tata, sto sam ja, nerazumijevajuci sve to bas u potpunosti, i doslovce prenio. I time im upropastio zivote, oboma. I dan danas sam cvrsto uvjeren da bi jedno bez drugog bili puno sretniji.

Provincija spava, pet je iza ponoci, muzika ide, zgadjeni pogledi se lijepe za mene. Mozda su ocekivali neke cirkuske egzibicije, mozda gole trebe kako plesu po stolovima, sve osim ovog divljackog grebanja koje dopire iz zvucnika i koje valjda cuju po prvi put. Ne pase. Ne ovdje i ne sada. Ne mogu da im objasnim da ni meni nije do toga, ne ovdje i ne sada, da ovo ne radim za pare, nego zato sto nisam mogao da odbijem covjeka, i da bi ih najradije sve poslao u tri pizde materine, jer je ramazan i jer sam trijezan, jer sam tako beznadezno trijezan da sve pod mojim prstima funkcionise besprijekorno, gramofoni, mikser, racunar, ozvucenje. Po prvi put sve funkcionise od prve. Ironija sudbine, reklo bi se.

Bio sam tog ljeta valjda jedino dijete koje je kao kucnog ljubimca imalo pravog pravcatog ovna, velikog, kovrdzavog, sa ogromnim uvijenim rogovima. Usprkos svojoj muzevnoj pojavi, Burdus je bio pitom kao pilence. Valjda je slutio sta ga ceka, pa je htio na svaki nacin da se dopadne. Zderao je poslusno sve sto bih iznio pred njega, zelenu salatu, kore od krastavaca, kojekakve bobice. Iako sam se cijelo vrijeme vrtio u njegovoj blizini (kada niko od starijih nije gledao, naravno), mazio ga, skakljao, nikada nije nasrnuo na mene. Kasnije mi je bilo krivo sto nemam tu zivotinjsku sposobnost da intuitivno osjetim namjere ljudi, i da prepoznam one lose.

Pred Poslednjom sansom se razdanilo, pakujem kofere. Zvijezde blijede i nestaju u zatvarajucem crnom bezdanu, koji polako postaje svijetlo plav. Poznanik pita za iducu sedmicu. Nista ne odgovaram, smislicu valjda neki izgovor do tad. S ocem sam relativno prisne odnose uspostavio tek cetvrt vijeka kasnije, kada su mu otkrili rak. Burdus je nedugo poslije pijanke, u nedostatku boljih ideja, zavrsio u zamrzivacu. Otada ne jedem ovcetinu.

18.09.2009.

jedan za vikend

sjedi zena pred televizorom i gleda neku kulinarsku emisiju. ulazi muz.
- sta gledas ta sranja, ionako neces nikad nauciti.
- pa sta ima veze, i ti gledas pornice...

14.09.2009.

tisucu mu dabrovih skalpova,

cini se da sam jedini koji razmislja da zivi u mjestu iz kojeg svi ocajnicki pokusavaju pobjeci.

kopaju i rukama i nogama. od grebanja noktima ostaju krvave brazde po zidovima.

Stereotyp for SIOSEH #32 'ADDICTIVE'

24.08.2009.

vikend

vikend je protekao u znaku onih
sto pocinju svaki vic sa "kaze,..." ili "pa kaze,...".

tarantino je jednom davno skuzio fol
da napravi nesto toliko glupo i neukusno, da to vec postane dobro.
no, to je bilo prije petnaestak godina.
sada jos samo frca meso pod kisom metaka.
stari se.

prvi dan bez cigarete.
osjecam se dobro. zasad.

20.08.2009.

tisina

kroz prozor dolazi ugodan miris.
kao da hiljade mirisnih stapica i svijeca gore po ulicama.

ova biedermeierska tisina u predgradju me smiruje.
ponekad se zbog nje osjecam izolovano, ali veceras je ok.
nema vriske djece, nema skripanja guma, nema nicega.
ni festivala, u blatu i guzvama valjajucih masa koje su sebi utuvile u glavu da je fantasticno tri dana skakati, spavati u satoru ili pored kante za smece ili pored svjeze prosutog sadrzaja necijeg stomaka, spavati na zemlji dok ti pored glave neko dodje da mokri u tri ujutro, bez tusa i frizidera, sve za 100 €.
neka, hvala.

konacno jedan topao dan bez glavobolje.
(dok se naviknem na ljeto, ono i prodje).
veceras cu za promjenu hodati bos i rizikovati da fasujem gljivice.
ili ogrebotine, ili kakve druge baje.
veceras necu biti grub prema bankarskom sluzbeniku koji me vec treci dan zivka pokusavajuci da mi strovali kredit.
veceras cu za promjenu da budem dobar.

17.08.2009.

necu tekst,

postedite me lazi i govana.

i otkuda im samo ideja da imaju misljenje? -termine licno i licnost bi trebalo zakonom zabraniti.

10.08.2009.

meshchini da...

Godisnji umor adieu.

Prijedor grohn'o k'o baraka. U Kozarcu medjunarodni sajam automobila i svadba svaki dan. Vrbas je zelen. Na putevima nervozni vozaci Formule 1. Jedan od njih je izgubio noge na dvjesto metara ispred mene. Golf dvica kutija sibica.

U Lukavcu lete saksije sa cvijecem. Pobile se strane table, docekale svojih pet minuta. Lijecenje frusta, sta li. U Tuzli reptori. Salijecu sa svih strana, istrcavaju iz parkova cim izadjes iz automobila. Daj marku, daj pola. Trebal' pranje sajbe. Nakon sto sam ispraznio sitnis iz dzepova, nemam vise ni banke, pa me stid kad pridju. Dacu ti kad se vratim, samo da usitnim pare.

U Sarajevu korzo i petnaest shopping-centara po glavi stanovnika. Benzinske pumpe, prodavnice, shopping-centri. Pocinjem razvijati hipotezu da je nedostatak ideja direktno proporcionalan kolicini novca koju posjedujes. U Visokom kamenje i tuneli, KTK je prestala sa radom. Autoput nije mrdnuo ni metra od proljeca. Kuce su svoja lica okrenule romanticnoj rijeci kamiona. I sve je tu: Krzna, peke, kazani, granapi, bostan, krastavci. Samo cekam kada ce neko iznijeti sto i stolice da ruca nasred dzade.

U Mostaru paklena vrucina, kljucanje mozga i nadrkani konobari. Komplimente si mozes zabiti u dupe na licu mjesta.
- Prelijepo vam je ovdje, samo mnogo vruce.
- Ih, a kako je meni ?!
Interesantan je spoj tradicionalnog restorana, narodne nosnje i sablji po zidovima, klepa i sahana sa popularnom turbofolk-dance muzikom (zapadna varijanta, primjer: Kolonija). Preglasnom, dakako.

A Pocitelju fali jos samo Bijeli Carobnjak. I da nije vrucine, ostao bih tu. Zauvijek.

15.07.2009.

poklonjenome se konju u zube ne gleda

13.07.2009.

Alien

Tu nista ne pomaze. Mozes da uspijes, mozes da budes pametan, gostoprimljiv, sarmantan, duhovit, vrijedan, posten. Ostajes niza rasa. Ono sto se majcinim mlijekom zadoji, citav zivot koji ti govori suprotno ne ispravlja. Pored zapadne koninentalne Evrope, jos jedino Britance i Sjevernu Ameriku drze kao nesto sebi ravno. Cijeli istok je jedna velika prerija po kojoj se jos uvijek ganjaju neandertalci s toljagama u potrazi za hranom. Tako je bilo, i tako ce definitivno jos dugo, dugo ostati. Nesto egzoticno, na trenutke simpaticno, nesto sto mozes satima posmatrati sa zanimanjem, poput mravlje kolonije u terarijumu.

Nesto sto nije potrebno govoriti direktno u lice, stvari koje prije ili kasnije isplivaju na povrsinu. Mozes da ih gotivis, njih i rodbinu, i prijatelje, s njima da radjas djecu, s njima da se smijes i places, mozes da im lizes dupe citavog zivota, bilo ko od njih moze da ti bude poput brata kojeg nikada nisi imao, sve dok jednog dana, kada u novinama osvane natpis kako je neki stranac ukrao, prevario, silovao, ne provali iz njega nesto poput "svu tu gamad treba istjerati". Ti sam, dakako, ne spadas u gamad, to ti se valjda ne treba ni objasnjavati, ti si dobar i posten i sasvim okej, ali ipak svu tu odvratnu gamad treba otjerati. Pa zar ne vidis da kradu i pljackaju i radjaju kamaru djece da bi se grebali za socijalnu pomoc. Ne, ti ne krades, a placas i porez, ali jebiga, krade se.

Tada se sjetis da niko od nas na to nije imun. Sjetis se tada momenata iz nekog drugog zivota kada si sa prezirom, podsmijehom i mrvicom zaljenja posmatrao sve te odrpane istocnjake koji su rasklimanim krsinama dolazili na pijace i prodavali raznorazna sranja za jednu crvenu. Sjetis se da u stvari nikada nisi mogao nesto posebno razlikovati Rumune i Bugare od cigana. Sjetis se da su apsolutno svi koje si ikada poznavao smatrali Cehinje, Poljakinje i Ukrajinke za najvece kurvetine koje postoje na kugli zemaljskoj a njihove muskarce za najobicnije pizde dok slusas jednog pijanog svabu kako (ne znajuci odakle si) za stolom u kafani s nadmenim smijeskom prica da su Bosanke najraspomamljenije radodajke koje je u zivotu vidio.

U tim trenucima se sjetis i torbi u stanu koje si u stanju napuniti za petnaest minuta i nestati bestraga bez da se ijednom osvrnes. Nije tesko, jednom si to vec uradio, i ta sposobnost je ujedno i jedina prednost koju ces ikada u zivotu imati. I u tome ne vidis nista strasno ili gorko, jer si u medjuvremenu naucio da su filmovi sa hepiendom najobicnija laz i podvala.

06.07.2009.

na lijepom plavom dunavu

kocku secera na kasici iznad case prelijes absintom i zapalis. 70procentni alkohol uz pomoc karameliziranog secera brze prodire u krv i crash boom bang. vrhunsko opijanje u rekordnom vremenu. masovno unistavanje sivih celija. dioptrija, halucinacije, skoro da se priblizis stanju izazvanom gljivama. stanju u kojem se osjecas svemoguc, skoro u napasti da pocnes sebi odsijecati prste. ili stogod drugo. poznavao sam momka koji je prije nekoliko godina htio da poleti sa zidine jedne tvrdjave.

a jedna cicamaca mi se vrzma oko nogu. i thought i thaw a pussycat. zvacu ga silvester.

ciscenje podruma je uvijek ritual. odes sa namjerom da se ovaj put konacno otarasis nepotrebnog, kabastog krsa i gomila papira, ukrasa i suvenira, a zavrsis pod unakrsnom vatrom uspomena. friendly fire. pocinjem da se zestim na svabe i njihove dugotrajne gradjevine. podrum je suh kao barut, pa su stvari dobro konzervirane. da ih vlaga pocne grickati, lakse bi ih bacio.

oni urbani kurceviti na podijumu se jos uvijek loze na imala je oci boje vena boje dunava uje, uje. nije im tesko da znaju sta hoce. hoce sve. a dunav je od izvora do usca boje govneta. siv i taman, muljevit, zut, sucmurast, grahorast. ali nikad plav.


Noviji postovi | Stariji postovi