coffeeshop

Dobrodošli na moj blog

25.01.2010.

Par zakasnjelih ili preuranjenih rijeci o fundamentalizmu i navikama

Djetinjstvo.
Djetinjstva, a posebno novogodisnjih praznika, se sjecam neobicno jasno. Djeda Mraza i jelke je ponekada bilo, a ponekad i nije. Ono cega je , medjutim, uvijek bilo, to su slatkisi, igracke i ostale pizdarije koje su me tada iskljucivo zanimale. Za poprilicno neuvjerljivu, cak smijesnu spodobu iz oceve firme, koja je svake godine navlacila crveni mantil, kapu i bradu i brkove od vate me, iskreno, bolio djon.

Fundamentalizam.
Nekoliko godina kasnije sam na zapadu vidio da sve to moze i mnogo bombasticnije i grandioznije, uvjerljiviji kostimi, neusporedivo vise novca i organizacije, skupi pokloni, neopisive saobracajne guzve u decembru, specijalni popusti, atmosfera, histerija. Ukratko, devedesetih sam vidio krscanski fundamentalizam na djelu sa sve terorom u obliku bozicnih pjesama i programa sa televizije i radija. Izdvojio bih "Last Christmas" od Wham! kao karakteristican primjer, pjesmu zbog cijeg sam bjesomucnog ponavljanja u mladosti dozivio blaze psihosomatske poremecaje. I dan danas, kada sam primoran da je cujem u nekom shopping centru, desni kapak pocne da mi podrhtava i nadjem se na pragu dobijanja ospica i proliva istovremeno.

Foluska.
Tada sam skuzio da je Djed Mraz (sa izgledom i znacenjem koje danas ima, naravno) jedan od rijetkih izuma mrskoga zapada koji je uspio da se neopazen usunja u socijalizam i da tamo i ostane. Bozic je najunosniji praznik na svijetu. Ostru konkurenciju mu pravi jos jedino Halloween, koji je na jedan vrlo suptilan nacin sve prisutniji i u Evropi, pogodite zasto. Mala pomoc: nema nikakve veze sa vjerskim osjecanjima, ni sa uveseljavanjem djecice i unosenjem topline u njihove male zivote i suza radosnica na njihove slatke okice.

A sada malo o navikama.
Samo rijetki su spremni priznati da su navike glavni pokretaci nasih bijednih egzistencija. Po navici se ustaje, iz navike se ide na kafu i razgovor, za navike se bori, za navike se gine. Najveci koncerni na svijetu - religijske zajednice, su to pravodobno otkrile, i u tome je jedan od glavnih razloga njihovog uspjeha. Ljudi ne robuju bogu, nego navikama. I zbog toga ih je bitno pridobiti dok su jos mali. Psi se dresiraju dok su stenad. Matorog konja vise promijeniti ne mozes. Navike se ne propituju, navike su prirodne. Urodjene. Zajednicke navike velikih grupa ljudi se zovu tradicije. Ljudi stalnih navika su najpozeljniji prijatelji, ili podanici, svejedno - uracunljivi, predvidljivi, stalozeni i stabilni, uvijek cvrst oslonac, kao pobozan svijet ili kao potrosaci.

U cemu je onda razlika?
Nema je. Insistiranje na bilo cemu dolazi iz nase potrebe prema nama samima, iz nase navike, dakle. A ne zato da bismo nekoga usrecili, pa makar to bila i vlastita djeca. Ako je meni bilo dobro sa Djedom Mrazom, onda nema razlike da i mom djetetu bude drugacije. Ako sam ja bio sretan sa Ilmihalom, zbog cega bi moje dijete trebalo slusati nesto drugo. A onda linearno projiciramo svoje predstave svemirske harmonije na cijeli svijet - to sto zelim ja, to zele svi. Ono sto je dobro za mene, dobro je za sve. Svijet u kojem se ja osjecam lijepo, lijep je svijet za svakoga.

I na kraju, gramatika.
Ako postoji znak interpunkcije kojeg se grozim, onda je to bez sumnje uzvicnik. Galamu i vikanje ne volim ni u zivotu, ni na papiru. Ali, ovaj put cu napraviti izuzetak: Hocemo Djeda Mraza u obdanista! Da predaje vjeronauku!