coffeeshop

Dobrodošli na moj blog

11.03.2010.

bolesna

sretnu se dvije planete.

- hej, sta ima?
- joj, ne pitaj, nisam dobro. imam homosapiense.
- eh...proci ce...


02.03.2010.

dani

dani su pahuljice. izbliza tako beskonacno razliciti.

izdaleka, svi isti, uspavljujuce monotoni.

 

a ova stvarka danas slavi svoj pedeset i prvi rodjendan...

 

05.02.2010.

Mentalitet

Zalim se sefu kako od posla ne znam kud udaram.
Kaze on meni, "Neka, samo pod pritiskom od uglja nastaje dijamant".
O sliku jebo svoju.

Cuvari noci mi se mnogo dopao. Molim te, zapisi, tu i tamo.
Konzumiram sve u sesnaest.

Pokusavam da odgonetnem zasto je uciti djecu po planu i programu Jordana ilegalno, a po planu Srbije ili Hrvatske nije.

Pokusavam da objasnim sebi zasto pusenje u privatnim stanovima treba biti ilegalno, a dijeljenje reklama na finom plastificiranom papiru za ciju proizvodnju se mnogo vise stete napravi, i od kojeg bi novca svoj djeci treceg svijeta mogao komotno biti kupljen sav skolski pribor, nije. I uopste, gdje je granica izmedju zastite i izivljavanja, i dokle ce nas ovaj zdravstveni fasizam dovesti.

Rezervisem avionsku kartu dok mi pred ocima lebde slike reklama aviokompanija. Ogromne, skupocijene fotelje i jebozovne stewardesse koje te sluze viskijem i pokrivaju dekicom. U stvarnosti te zguzvaju gore nego u autobusu. Na cijenu karte koja se jedino prikazuje i koja je relativno pristojna dodaj takse za aerodrom, osiguranje za slucaj storniranja, osiguranje za prtljag, cijenu agenciji koja ti rezervise kartu i odmah dodjes na dupli iznos. Ako jos moras platiti i parking za auto, pisi propalo.

Jednom je neko izracunao da je oko dvije trecine svih poslovnih putovanja potpuno bespotrebno, nista sto se ne moze obaviti postom ili telefonom. Ja mogu lako dokazati da jedan prosjecan avionski let napravi vise stete okolini nego tuce pusaca koji pedeset godina pale cigarete jednu za drugom.

Pitam se kada ce bezocno i prostacko laganje reklamnih kompanija postati ilegalno.

28.01.2010.

Ja kao Superhik. Po zakonu.

Povodom sudjenja Brankovicu & Bicakcicu pade mi na pamet komentar jednog lika koji u mom mikrosvijetu igra relativno pozitivnu ulogu:

"Ako bismo pogledali koliko se svijeta nakon rata dokopalo drzavnih stanova na konto stanarskog prava ili cega vec, i to vrlo povoljno, da ne kazem budzasto, to bi klupko, bogami, pogolemo bilo."

25.01.2010.

Par zakasnjelih ili preuranjenih rijeci o fundamentalizmu i navikama

Djetinjstvo.
Djetinjstva, a posebno novogodisnjih praznika, se sjecam neobicno jasno. Djeda Mraza i jelke je ponekada bilo, a ponekad i nije. Ono cega je , medjutim, uvijek bilo, to su slatkisi, igracke i ostale pizdarije koje su me tada iskljucivo zanimale. Za poprilicno neuvjerljivu, cak smijesnu spodobu iz oceve firme, koja je svake godine navlacila crveni mantil, kapu i bradu i brkove od vate me, iskreno, bolio djon.

Fundamentalizam.
Nekoliko godina kasnije sam na zapadu vidio da sve to moze i mnogo bombasticnije i grandioznije, uvjerljiviji kostimi, neusporedivo vise novca i organizacije, skupi pokloni, neopisive saobracajne guzve u decembru, specijalni popusti, atmosfera, histerija. Ukratko, devedesetih sam vidio krscanski fundamentalizam na djelu sa sve terorom u obliku bozicnih pjesama i programa sa televizije i radija. Izdvojio bih "Last Christmas" od Wham! kao karakteristican primjer, pjesmu zbog cijeg sam bjesomucnog ponavljanja u mladosti dozivio blaze psihosomatske poremecaje. I dan danas, kada sam primoran da je cujem u nekom shopping centru, desni kapak pocne da mi podrhtava i nadjem se na pragu dobijanja ospica i proliva istovremeno.

Foluska.
Tada sam skuzio da je Djed Mraz (sa izgledom i znacenjem koje danas ima, naravno) jedan od rijetkih izuma mrskoga zapada koji je uspio da se neopazen usunja u socijalizam i da tamo i ostane. Bozic je najunosniji praznik na svijetu. Ostru konkurenciju mu pravi jos jedino Halloween, koji je na jedan vrlo suptilan nacin sve prisutniji i u Evropi, pogodite zasto. Mala pomoc: nema nikakve veze sa vjerskim osjecanjima, ni sa uveseljavanjem djecice i unosenjem topline u njihove male zivote i suza radosnica na njihove slatke okice.

A sada malo o navikama.
Samo rijetki su spremni priznati da su navike glavni pokretaci nasih bijednih egzistencija. Po navici se ustaje, iz navike se ide na kafu i razgovor, za navike se bori, za navike se gine. Najveci koncerni na svijetu - religijske zajednice, su to pravodobno otkrile, i u tome je jedan od glavnih razloga njihovog uspjeha. Ljudi ne robuju bogu, nego navikama. I zbog toga ih je bitno pridobiti dok su jos mali. Psi se dresiraju dok su stenad. Matorog konja vise promijeniti ne mozes. Navike se ne propituju, navike su prirodne. Urodjene. Zajednicke navike velikih grupa ljudi se zovu tradicije. Ljudi stalnih navika su najpozeljniji prijatelji, ili podanici, svejedno - uracunljivi, predvidljivi, stalozeni i stabilni, uvijek cvrst oslonac, kao pobozan svijet ili kao potrosaci.

U cemu je onda razlika?
Nema je. Insistiranje na bilo cemu dolazi iz nase potrebe prema nama samima, iz nase navike, dakle. A ne zato da bismo nekoga usrecili, pa makar to bila i vlastita djeca. Ako je meni bilo dobro sa Djedom Mrazom, onda nema razlike da i mom djetetu bude drugacije. Ako sam ja bio sretan sa Ilmihalom, zbog cega bi moje dijete trebalo slusati nesto drugo. A onda linearno projiciramo svoje predstave svemirske harmonije na cijeli svijet - to sto zelim ja, to zele svi. Ono sto je dobro za mene, dobro je za sve. Svijet u kojem se ja osjecam lijepo, lijep je svijet za svakoga.

I na kraju, gramatika.
Ako postoji znak interpunkcije kojeg se grozim, onda je to bez sumnje uzvicnik. Galamu i vikanje ne volim ni u zivotu, ni na papiru. Ali, ovaj put cu napraviti izuzetak: Hocemo Djeda Mraza u obdanista! Da predaje vjeronauku!

18.01.2010.

#

"Uopce: ja vam kazem, ova nasa blitvinska inteligencija, to je takva bagaza da se zbog tog i takvog ljudskog materijala ne isplati riskirati savrseno nista! To je smece, ta to i vi sami najbolje znate da je to smrdljivo ulicno smece! Svatko tko se valjano ispremijesao s tim nasim babama (kojima je jedina senzacija tudja rastava od stola i od postelje, sa propisno placenom biljegovinom), svatko tko se naspavao s tim nasim smrdljivim i prljavim damama, tko se nabalio pijuci bratimstva s tom nasom gospodom akademski naobrazenim gradjanima, taj je od tih pokornih cinovnickih pasa mogao nauciti samo jedno: da covjek, prosjecan blitvinski inteligent, moze da obmanjuje nas neuki i nepismeni svijet svojim akademskim cinom, ali da je pokraj svega nametljivog blebetanja i naklapanja i samohvalisavog preuvelicavanja nekih sitnih i posve neznatnih detalja oko znacenja svog savrseno nevaznog subjekta (sto o njemu misli x. y.? - recimo) uglavnom pokoran pas, i da je za mjesecnu gazu od dvije i pol hiljade blitvinskih leja spreman kusovati s podvijenim repom do groba! Medju tim nasim puckim blebetalima, gitaristima, onanistima, ludjacima, piskaralima i konfidentima, tu u tom nasem blatu traziti tip "Covjeka", covjeka u plemenitome smislu te rijeci, "covjeka" kao pojam pisan velikim pocetnim slovom, to su krive pretpostavke, dragi moj gospodine doktore! Ta nasa bagaza blitvinska sama ne zna sto hoce, ona o nekim zivotnim istinama nije znala da objasni ni sebi ni drugima savrseno nista, ta je banda uglavnom stjenicavo kukavna, te se opice obmanjuju nekakvim tajanstvenim i polumagicnim lazima o nazovislobodi, o kojoj pojma nemaju i u koju kao u ostvarljiv program ne vjeruje nitko i, uopce, u tom nasem kolopletu zlobe, zbrke i sitnicavih zavisti nema smisla gubiti vrijeme, i tko na to nije pljunuo, nije inteligentan covjek."

M. Krleza

11.01.2010.

I da, najbolje jebeno & prokleto ikad

Citam Sehica. Poredjenja su mu najomiljenija, iako ponekad pretjeruje. Genijalni bljesci se smjenjuju sa notornim lupetanjem brzinom od 180 bpm. Ne znam kamo bih ga svrstao. To mu je valjda i bio cilj.

Citam Kamericku. Opet ne znam, nekako to guravo sve ide. (Postoji li literarni kroki?) Odstampani blog, s tim da ima i boljih. Ali i gorih.

Citam Kebu. Ne Dragana Kojica, nego Ozrena. Drugi put opet ne znam. Sarajevo za pocetnike - ura, ura. O automobilskim markama ne bih sad.

Citam Hemona. Mozda ce iz cetvrtog pokusaja konacno uspjeti da se odlijepi od teskih imigrantskih pocetaka, sebe, svoje zene, Ukrajine, Bosne, Amerike. Pisem o sebi kako namjeravam da pisem knjigu. Pisem o sebi kako pisem knjigu. Pisem knjigu i samo pisem i pisem o tome kako pisem. Pisem, dakle postojim. Egzistiram, dakle jesam. Onda jedan mali vic. Mrzim kada se u romanima opisuju snovi. Mislim, svi znamo da su izmisljeni, da nikada nisu sanjani, da su konstruisani za potrebe price. To mu onda dodje kao dupla izmisljotina, kao neistinitost u neistinitosti. Okej, za roman nam je od pocetka jasno da je izmisljen, ali onda dodje opis sna i dodatno te izublehira. Nesto poput kruske u serpi graha. Baj d vej. Slovaci imaju taj obicaj da mijesaju voce u slano jelo. Sjetim se te male drzave tu pod mojim nosem i toga da je jos nikad nisam posjetio. Moracu to promijeniti. Znam samo da nisu bas nesto raspolozeni prema svojim ogromnim manjinama - romskom i madzarskom. Kompleks fukare, gdje god da pogledas.

Nazad na citam. Hipoteza: Prevodilac ne sluzi samo zato da prevede bukvalno i doslovno rijec po rijec (u tu svrhu postoje internetske masine-prevodilice), nego zato da ti priblizi odredjeno djelo i omoguci ti da ga skontas. Prilikom prevodjenja je moguce biti i kreativan i lucidan i nadahnut i hrabar. Prevodjenje se vrsi u duhu nekog jezika, a ne doslovno. Postoje stvari koje se ne mogu prevesti, nego ih treba pojmiti i shvatiti kao takve. To se uci negdje u osnovnoj skoli, i to svi znaju. Svi, osim nasih vrlih prevodioca, cast izuzecima.

Povod ovom malom agresivnom ispadu od strane moje malenkosti je sve ociglednija amerikanizacija kako govora ulice, tako i knjizevnog jezika, a za koju su krivi nedovoljno skolovani ili naprosto lijeni prevodioci. Poneki doslovni prevodi engleskih fraza i izraza duhu naseg jezika, izrazavanja i razmisljanja stoje naprosto kao piletu sisa.

Jebeno dobro i prokleto u pravu. Iscasene konstrukcije, blazi opis mi jednostavno ne pada na pamet. Nesto moze biti PRAVO dobro, MRAK dobro, BOLI GLAVA dobro, ali ne moze biti JEBENO dobro. Gospodo draga. Komentari odrazavaju stavove njihovih autora, a ne nuzno i stavove internet portala. Najbolji album ikad. I da, ja da ovo. I ne, ja ne ono... A sto prevodilac moze usrat' djelo, tu ga samo pisac moze nadmasiti.

U Sarajevu kisa i plus petnaest stepeni u decembru. Vrucina, depresivna, neobicna i teska. Kristalne kugle su u stvari od plastike. Punjene su vodom i bijelim komadicima stiropora, ili neceg slicnog. Kada protreses kuglu, snijeg pocne da pada po plasticnom reljefu zarobljenom u dvadesetak kubnih centimetara. Ponekad mi je krivo sto svaki grad nema svoju kristalnu kuglu. Pa da mogu da ga zavijem u bijelo kad god mi se prohtije.

A novu godinu zapocinjemo namcorski nadrkano, kao i obicno. Lijepih zelja nemam, nece vam nista koristiti. Budite zivi i zdravi. I jedite malo manje mesa, a vise povrca.

21.10.2009.

izgazaj pa kazaj

Pred spavanje se ne broje ovce, nego vojnici, korpusi, armije. Zastave, grbovi, sarene krpe izmisljene ko zna kada, od ko zna koga, da bi slavile divljake koji su se klali nozevima i sjekirama, koji su pleli intrige i ubijali bracu i oceve da se domognu vlasti. Uobrazeni kreteni koji su gulili kmetove a za vazda bogatom trpezom glasno pustali vjetar i podrigivali i kosti bacali iza sebe trebaju danas da obiljeze neciji identitet ili nacionalno bice, kako bi se to popularno reklo. O, zalosti.

Nacin izrazavanja pocinje da mi smeta. Preferiram glagol reci. Kazati mi zvuci nekako neuvjerljivo. Ovaj je kazao, ona je kazala. Cesto ga rabe na televiziji. Pokusavam da ne koristim bajate i eksploatisane rijeci i izraze koje pljuste oko mene najmanje pet puta u recenici: lik, fakat, al' fakat, katastrofa, svegam', ocam', jarane, care, kontas.

U skolama se vise ne uci da se zna, nego da se dobro proda. Specijalna predavanja su tu da te pripreme za poslovni razgovor. Budite dotjerani. Pazite na stisak ruke. Stavite crno-bijelu sliku u CV. Poslodavci postavljaju gomilu unaprijed pripremljenih pitanja, kandidati daju gomilu unaprijed pripremljenih odgovora. To se radi zbog toga da bi agencije koje pripremaju te gomile pitanja i odgovora zaradile pare. A na kraju ionako pobjedjuje ona sa najvecim sisama.

13.10.2009.

uuredu je uredu,

a ako moze uredu, onda valjda moze i ukuhinji, upodrumu ili natavanu.
ili nisam upravu? ukrivu?

groznica me trese vec drugu sedmicu. oci gore kao da su pune pijeska, white noise u usima. ne mogu da bolujem, obaveze pritisle. dozvolicu sebi da budem bolestan iduce sedmice.
svi me zaobilaze u sirokom luku. kada idu UKLOZET ne peru ruke, po lokalima bacaju jakne na pod i zalivaju ih pivom, napolju sjede po ulicama, valjaju se po trotoarima, medju ispljuvcima i psecim govnima, kuce su im prljave kao zvjerske nastambe (sto se prodaje pod kreativni nered) ali od prehladjenog bjeze kao od gubavca.
zao mi je cistacice koja svako jutro mora da prazni kantu punu maramica. mozda cu je veceras sam iznijeti.

subota je bila dan pobjede. dogovaramo odlazak u Juznu Afriku, u slucaju da prodjemo baraz. otkako sam procitao Bruku od Coetzeeja, ta mi zemlja vise ne izgleda kao tako pozeljna destinacija, a i fudbal mi stoji kao magarcu kasika. ipak, necu da kvarim stimung. barem imaju dobra vina, kazem. njih mi je prije par godina u zamjenu za Viljemovku donosio jedan Juznoafrikanac bijele kose i crvenog tena. bio mi je drag jer je volio citati. motao je neku trebu iz Bugarske koja se lozila na egzoticne likove. obozavala je putovanja, obozavala je morske plodove i masline, obozavala je avantgardu i Bregovica i Kusturicu, naprosto je obozavala Barcelonu i Paris i uopste pogadjala u svaki klise kao prstom u govno. od mene je trazila da joj nabavim Turbofolka. onda je on rekao da zene obicno znaju vise nego sto im treba pa je ispucao.

U Corku mi je pricao da je sva ta priroda i da su sve te irske pecine i hridine bez veze i da oni u Juznoj Africi imaju mnogo vece i mocnije pecine i hridine. I da ne vidi razlog zbog kojeg bi se ovdje toliko motao naokolo i razgledao, ta imaju slike u vodicu. U Lissabonu je tvrdio da su plaze i more obicni pickin dim i da oni u Juznoj Africi imaju puno vece plaze i uzburkanije more. Onda je pjevao nesto na Afrikaans, a ja sam bio ponosan sto sam skoro polovinu teksta razumio. ganjao je neku dijetu u okviru koje jedes samo proteine i masnoce. prestao je kada se ustanovilo da se izumitelj te dijete, koji je na njoj pokupio dobru lovu, udebljao na 135 kilograma. nakon toga je diplomirao i otisao u Holandiju i vise ga nikada nisam vidio. niti mi je nedostajao, sram da me bude.

kise su pocele, vec sam izgubio jedan kisobran. nije los prosjek, obzirom na to da je vec polovina oktobra.

28.09.2009.

Blasfemija

Svim antifanovima Wendersa, Jarmuscha i Lyncha: niste sami.

Povodom neke vrste razblazenog filmskog maratona kojeg si uprilicih proteklog vikenda filmovima ove trojice i strasne dosade i neke cudne praznine i mrtvaje sto mi usljed toga ostase u dusi, dobih ideju za strahobalan scenario.

Uzmes fino kameru i montiras na ulici i snimas. I nista se ne desava. Ljudi prolaze. I nista. Auta. Bas nista. I onda dodje cuko i zapisa banderu, da se eto ko fol nesto desava. U po frke iza coska ulijece u kadar eskim sa ogromnom ribom preko ramena. To je zato da bi se svi pitali sta kog klinca sad ovaj radi tu. Eskim onda sa nekakvim ukravatiranim tipom zapocinje neki ultra-debilni dijalog, koji veze s vezom nema. Jebe lud zbunjenog, uglavnom.

Po potrebi bi se tu mogao ubaciti i neki opskurni lik, visok dva i po metra, koji samo proseta preko scene. Ili tako neki retard, da bude zanimljivije.

Sad, da li sam jedan od rijetkih koji se usuduje da vikne "Kralj je go!", ili sam samo ubogi jadnik koji naprosto ne kapira u cemu je fazon, vrag ce ga znati. Znam jedino da pod pljuskovima zvuka, boje i mirisa, i ideja, podrazumijevam nesto posve drugo...


Stariji postovi